Nova Istra

56 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Milko VALENT sam s njima vrećicu voćnih bombona koje sam imao u ruksaku. Sad smo brbljali u troje na engleskom i hrvatsko-bošnjačkom. Autobus je, čini mi se, jurio sve brže prema Zagrebu, rodnom gradu radioreportera koji pati od praznine.„Ljubav je bio- loško-društvena konvencija koju rado obrađuje prevladani banalni književni reali- zam“, kao da čujem Željka Gorgića. Brbljamo o svemu i svačemu. Smrad Europe i Europske unije je daleko. Ako na svijetu postoji neopterećenost, njezini nadimci su tamnoputa Sheila, napola Surinamka, koja putuje na more, na hrvatski dio Jadrana, i Asja, Bosanka, koja već dugo živi u Utrechtu i putuje u rodnu Tuzlu. I baš kao na filmu, eto ti reza! Rez su omogućile razgovorljive djevojke. Autobus Eurolinesa stiže na zagrebački Autobusni kolodvor. Zahvaljujem Asji i Sheili na dugotrajnom ćaskanju. (No bilo je i ozbiljnih tonova u našem brbljanju. Tako sam, između ostalog, saznao da je Sheilina majka silovala njezina oca invalida, inače iz Surinama. Otac je prihvatio očinstvo, iako to nije morao jer je bio žrtva silovanja. Jednako tako saznao sam da je Asja zbog rata u Bosni s roditeljima morala emigrira- ti u Nizozemsku.) Dok brzo izlazim iz autobusa, uzviknem Sheili„See you, Sheila!“, a Asji uzviknem srdačan rudarski pozdrav „Sretno!“, koji će ona sigurno razumjeti jer je iz grada u kojem su rudnici soli. Znam da više nikad neću vidjeti moje suputni- ce. Život kad nije banalan jest apsurdan. Riječ je samo o tome hoćemo li ga u pisanju ili govorenju o njemu obojiti veselim ili tužnim bojama. Nijanse između te dvije krajnosti pripadaju brižnim egzistencijalistima, uglavnom francuskim. Na peronu su me dočekali nasmijani Vanda i Emil. – Da, tata, vreća za spavanje je tu, neoštećena – rekao sam Emilu jedva dišući u njegovu snažnom kiparskom zagrljaju. – I, nažalost, neću ponoviti tvoj uspjeh, to znaš – dodao sam neoprezno. Nisam se mogao suzdržati. U obitelji Globan rijetko se govori o toj temi. Emil i Vanda znaju da sam doživotno neplodan. Oni su prečuli tu moju nepotrebnu rečenicu. Veselje, osmijesi, poljupci, slapovi kratkih rečenica. Željko bi rekao „Hemingway za početnike“. Oduševljeni Emil, vesela Vanda, koja kaže da je pripremila moje omiljene palačinke sa sirom prelivene vrhnjem i zapečene u protvanu, prtljaga u auto, pravac: Željeznička kolonija. Telegrafski izvještaj o tri tjedna provedenih u iščekivanju Kiki Prazninu je smijenila odnosno popunila nestrpljivost. Kikine čarobne higijenske kvadratiće koristim neprekidno. Uzalud. Premalo je kvadratića. Ili ne djeluju. Emil i Vanda se trude, ugađaju mi na sve moguće načine. Sa zanimanjem slušaju moje priče o reportažama iz Amsterdama, osobito Emil. Mnoge emisije su slušali. Hvale moj uspjeh. Uzalud. Ništa ne može ukinuti ili barem ublažiti moju nestrpljivost. Čekam Cocaleru, moju dragu Kiki. Dani prolaze. Kontroverzna Amélie van Duijk