Nova Istra

31 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI SUVREMENA KNJIŽEVNOST – O! Mislite da ću vas siliti? Kad ne možete, ne možete. Kukavica ste bili i kuka- vica ćete ostati. He!He! Što sam ja mogao očekivati od vas? Što me na vama prevari- lo da sam uistinu mogao na onakve stvari pomišljati. Te vaše tupe oči, ili crte tog lica, ili ta... fuj, fuj! Zbogom. Zbogom... moguće ćemo se još kada vidjeti. – No! No! – razvedri se najednom gospodin Petrović i lukavo osmjehne. – Če- kajte! Sve ćemo mi to... Ho! Ho! Kako se samo nisam prije sjetio... Znate... ja idem... pa ćemo štapom... Đavo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim oštrim pogledom, i još ga kvrcne po nosu. – He! He! Gledaj ga... gledaj... kako je taj samo dosjetljiv... o... o... gospodine moj... No... valjda ipak niste takav. Da i padnete... što nećete, pali biste kao heroj! A što vas inače čeka? Vaši prijatelji? Zar vaša žena, mršava i okoštala, prema kojoj morate biti još ljubezan, grliti je oko njezina ptičjeg vrata, gledati njene kokošje oči i ljubiti njezine tanke, suhe usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite – do vraga – kao estet! Ma na... na pogledajte... kako je samo blizu... to nije nikakva opasnost... ajde... ajde... brojit ću: jedan... dva... još... još... tako... tako... tri-i-i... Balkon je ostao pust. Već je bilo kasno u noći. Na stolcu su stajale naočari, novine i ugasli čik kada je gospođa Petrović došla na balkon. Nije pomislila ništa drugo nego da je gospodin Andrija Petrović, posjednik trokatne kuće, ćelave glave i križa za zasluge, otišao u sobu da uzme iz cedrove kutije još jednu izvrsnu cigaru, pa ga ona, valjda, u mračnom salonu nije ni opazila. * * * Kao da je sve gušći snijeg, zabijelivši prozore, utišao i zvukove u kavani „Corso“. Šu- tio sam čekajući njegovu reakciju. Držao je u ruci dvije priče o đavlu gospodina Andrije Petrovića, od kojih je samo jedna pripadala Ulderiku Donadiniju. – Rekli ste da tu priču smatraju jednom od njegovih najboljih? Šutke sam potvrdio. – A vašu je vrli prof. dr. Branimir Zane objavio, ne zato što bi zavrijedila, već stoga što ima bizaran povod? Opet klimnuh bez riječi. E, pa slušajte što će vam stari Vladek reći. Vaša priča mi se više sviđa, bez obzira na laprdanje uvaženog književnog teoretičara. Vjerojatno ja nisam pravi autoritet za literarnu procjenu, ali znam kad na mene neki tekst djeluje. Film i glazba, također, svejedno. Mogu procijeniti kad je nešto dobro, a pogotovo kad je nešto bolje. Vaš Đavo, koji susreće Andriju Petrovića noću na zagrebačkim ulicama, meni je bolje napisan od Donadinijeva na balkonu s bršljanom. Ostao sam istinski začuđen. I premda sam na trenutak pomislio kako je subjek-