Nova Istra

30 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI Ona je ležala na divanu kao da je uvidjela njegovu nepriliku, nije se htjela mak- nuti. Mislila je: „Reci mi samo što! Pokušaj viknuti. Ostat ću, makar do sutra, preko- sutra, i on će me još moliti za oproštenje!“ I doskora se tako razljutila, da je na koncu i sama vjerovala da je nevina. Mislila je: „Uh! Za vrat bih te!“ Je li se sve tako dogodilo? Zar ne da jest, gospodine Petroviću – pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo očajno spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. Što se to danas svašta događalo u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inače živjele zlobne mačke i dobroćudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna, ni kriva ni dužna čovjeka, posjećuju vragovi? Zašto se to moralo survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjeći se ne može, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako nesmilje- no i krupne suze zališe dobroćudno lice gospodina Petrovića. – Ta što ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaša divna volja? Gdje je ona vaša divna ćud koja vas je i onda spasila? – Ja sam nevin – plakao je gospodin Petrović kao malo dijete. Ali sve to nije ništa pomagalo. – Kako ste se samo divno utješili s nekoliko aforizama protiv svoje žene i svega ženskog, i živjeli mirno, sve idiličnije, patrijarhalnije. – „Kao svi, tako i ja“ – plakali ste, kao svi ljudi, i jeli, i pili, i spavali. A kad su misli dolijetale, napili biste se, da zaboravite na udes gospodina Petrovića, kojemu su se sva djeca smijala i kažiprstom opisivala spirale po čelu. Postali ste dobričina, bonhomme ili, ukratko, glupan. Balkon je bio sav opleten bršljanom, kroz lišće su već prosijavale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijeli cvijet. – Pa ipak, ipak, sve se to da popraviti, nastavi sotona vrlo nježnim glasom. – Ne dâ, vrtio je glavom gospodin Petrović. – Ah šta?! Sve se dâ... ja i znam kako... – Ustanite malo, gospodine! Vidite li onaj cvijet? Gospodin Petrović ustane teškom mukom. – Vidim, vidim... – mucao je pospano. – Eto vidite! To je opasno – znam – ali ipak kušajte ga dohvatiti... Gospodin Petrović gledao je dolje. Njemu se već sad maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi. – Eto! – govorio je đavo. – Eto, sad bar jednom pokažite da ste junak, da se niče- ga ne bojite. Ili: zar biste vi mogli ovako kukavno još živjeti...? – Ma, da, da... ali ja ne znam... što će vam to... – Što ludujete? Da hoću, za čas bih ga dohvatio, nego ne radi se o tome... – Ne! Ne mogu... – mucao je kroz plač gospodin Petrović.