Nova Istra

29 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI SUVREMENA KNJIŽEVNOST – T ȁ divan ste bili, ne baš bogza kako bistra glava, ali ljubezan prema gospodinu šefu, on tako ljubezan prema vašoj ženi, i vi ste se pomalo pomicali. No! Je li da je tako? A jednog se dana sve to poremetilo. Jedan nesretni, mršavi pisar zaljubio se u vašu ženu, a kad ga je odbila, on ju je odao – nesretni pisar – odao, odao i razrušio vašu sreću. Zašto ju je odao? Ta vi biste tako lijepo živjeli. Pisar, žena. Žene! Žene! Pa još da vas vara s vašim šefom. Grozno. Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnula svijeća. Strašna čuvstva smotala su vaše divno, tanko tijelo. Prevareni, jektičavi ja koprcao se pod silnim šakama smijeha, kao valjuškasti ko- njušar tužnog, blijedog viteza, i od silnih šaka posinjio je, kao Čista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz usta i cijelog tijela stala mu je loptjeti zelena tekućina ljubomore. Bijedni ja, izdišući zadnji plamičak duše, zakleo se na vječnu i strašnu osvetu, osvet- ničkije od Otelove. Na sve ste se spremili. Slika: ulazite u sobu, a vaša žena zadahtana, zaparena, vruća; grudi joj se još uvijek dižu, i ona nastoji da se nasmije, ali što, kad joj vaš strog i neumoljiv pogled svu istinu govori, i gle, ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi se ne obazirete ni na što, nego vičete, kao trublja zadnjeg dana: ...!? Vrata su cviljela. Polagano, susprežući dah, unilazite. U kućnoj haljini, golih ruku, leži vaša gos- pođa, čita novine i gleda vas mirno kao da pita: - O ljubezni! Koji vas je vrag ovamo donio? – Što je to? Što sad? – mislio je onaj mladi Andrija, znate gospodine Petroviću, i obuzelo ga je neko čuvstvo, kao da ga je netko izmlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vratašca peći nasred sobe u neku nepoznatu kuću. Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svjetlo, kao zloban posmijeh – bože moj – i da se onaj divni mladić samo maknuo, sve bi prasnulo u smijeh, i stolci, i stol i divan, i ormari bi se rastvorili, boce od pekmeza prevalile. On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po vratu kao da ga je netko draškao, kraj uha kao da se netko smijao, pa čak i dolje s ulice plazilo mu je neko dijete jezik. No što je? – čuo se izazovan, drzovit glasić – o bože, što da odgovori – ovratnik mu se suzio za dva broja. Kušao je da nanovo podivlja, da se nanovo razdraži, ali neka sveta pospanost, sanjiva vrtoglavost načinila mu je iz svih misli kaos, iz tijela mu odletio duh i bilo ga je dapače stid – o, ubogi mladi čovjek!