Nova Istra

28 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI za zasluge, trokatne kuće i ćelave glave koju tako brižno uvlači u toplu vunenu kapi- cu, kad se zemlja teškom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noći ponoćnih udaranja, puna isparavanja mirisa žutih ruža, bajnih rezeda i obješenih čarapa koje debele majstorice, radi svježeg zraka u kući, vješaju na svoje prozore, odakle se u paučina- stom sjaju mjesečine upravo sablasnim pričinjaju. Gospodin Petrović stane protirati svoje male masne očice, no na užas opazi baš sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda umorna lica, s rukama skrštenim na prsi- ma, koji ga je neizrecivo prezirno promatrao. On htjede ustati, pobjeći, ali onaj ga svojim užasnim pogledom prikovao uz sto- licu, tako da se nije mogao ni maknuti. – Dobar veče, gospodine Petroviću! – krikne pojava o kojoj gospodin Petrović sad više ni najmanje nije sumnjao da potječe iz pakla. – Dopustit ćete, a odakle ste, ako smijem pitati? – Baš iz pakla. Tu sine gospodinu Petroviću divna misao: „O dolje mora da je još veća vrućina“, i pri tome mu se teška kaplja odroni niz lice. – Dakako! – tresao je đavo glavom. Gospodin Petrović htjede ustati i preporučiti se. – Znate! Vrlo mi je milo, no... – Ostanite još koji čas, ta mi imamo toliko divnih stvari da porazgovorimo. Već ćete dospjeti. Je li da hoćete? No vidite da pogađam. Evo vidite, ja sam još prilično mlad, ali vi, vi, što imate za sobom čitav život, ta vi biste bar morali znati koješta za- nimljiva ispričati. Ili hoćete da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se puši, jezik prepliće, a nikad baš niste bili previše govorljiv. Što tu ima? Ništa. Jednostavno da ne može biti jednostavnije... Vi ste se zaljubili i vjenčali se. Pop vam je svezao ruke svo- jom blagomirišljivom štolom, i citirajući svetoga Pavla, djecu, budućnost, otpustio vas od stola gospodnjeg još mirišljive po rakiji i tamjanu, a vi ste ga poslušali i živjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka, sveto u Gospodu. – No je li da je tako bilo? – smijao se đavo. – Ta kako da zaboravim da ste bili činovnik, a takav i kao oženjen niste više dos- pjeli da razmišljate i pjevate. Vitak kao britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi vas gospodin šef blagoizvolio pohoditi. Ta čast toliko bi vas smela, da mu niste znali naći ni gdje da sjedne. I razvio se divan razgovor. „Kako moj Andrija?“, pitala bi vaša gospođa privinuta uz gospodina šefa... o... on je bio tako divan čovjek, velikih brkova, gromka glasa i punokrvna smijeha. „He!He!He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se njime“, a vi ste se na to iz pri- stojnosti smijali i tvrdili da ste nevaljanac.