Nova Istra

27 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI SUVREMENA KNJIŽEVNOST obraslim u bršljan u kojoj stanuje. Bilo je krajnje vrijeme, jer gospođa Petrović je sigurno već bila zabrinuta, ne vidjevši njegov kaput u hodniku, s kojim je još jučer navečer otišao u šetnju. * * * Vladek me pogledao bez riječi, naručio novi čaj i nastavio čitati. Smatrao sam da je najbolje ništa ne pitati, stoga sam se okrenuo prema velikim staklenim prozorima kavane i gledao sve gušće pahulje koje su pokrivale pločnik. ULDERIKO DONADINI ĐAVO GOSPODINA ANDRIJE PETROVIĆA Pijan od vrućine izgarao je žut ljetni dan. Stara se ulica savinula, kuće nagnule, sta- kla se u prozorima zapalila. Sjene iznakažene, razvučene, lome se o zidove. Časovi pauze. Zalijepili se. Listovi dršću neurastenično. Krovovi sklopljeni, kao krila veli- kih ptica, a kugla na tornju zažarila se kao žeženo zlato. Na balkonu, u trećem katu svoje kuće, sjedio je gospodin Andrija Petrović – za- obljenih oblika, kao da je čitav život mrsio i jeo purane – i pušio je spokojnu, papn- hajmsku lulu. Kapljice puzale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Naočari spuzle mu do po nosa, samo palci vrtjeli su se zabrinuto jedan oko drugoga. Sunce je posljednjom snagom palilo, pržilo, i gospodin Petrović ćutio je kako je debeo, debeo u neizvjesnosti, činilo mu se kao da mu otiče glava, vri mozak, u nešto sitno, kao buha, bode ga baš kao na samom tjemenu. No to što ga je bolo nije bilo ništa drugo nego jedna grozna misao, misao zbog koje je gospodin Petrović, koji nikad u svojem tridesetgodišnjem braku nije mislio, počeo vrlo duboko misliti. Zašto baš danas da se sjeća svoga zamišljenog života – pio je danas kao i obično – i onoga što se uistinu dogodilo. Pa ipak! Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu, kojemu su samo zbog najčistijih platonskih osjećaja ruke drhtale, i oči bile obavite zelenim koloba- rima. „To su ludorije“, razmisli konačno gospodin Andrija Petrović, on, posjednik križa