Nova Istra

26 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI zaustaviti. Ja, Andrija Petrović, koji sam u cijelom slučaju potpuno nevin. Osjeti kako mu je grudni koš nabrekao i usta se spojila u crtu. Jedva čujno šištao je zrak kroz nosnice. Skamenjen je čekao. Čovjek s bijelim štapom bio je na dva-tri koraka od njega. Glava s velikim crnim naočalama nijemo je stajala nasuprot . Posve se približio. – Ako ispruži lijevu ruku, dotaknut će mi rame, ali neću kriknuti, – mislio je Andrija Petrović. – Raspast ću se kao veliko venecijansko ogledalo u našoj spavaćoj sobi. Ali on se sprema proći, da, možda me i ne primjećuje... ove naočale... možda ništa ne vidi... ako prođe, bit ću na sigurnom... Ali nije prošao. Približio mu je glavu na dah. Motrio ga je crni en face . I nekakav grozni osmijeh razvukao mu je usnice. Štap je naslonio na zid u visini njihovih glava kao da ga zagrađuje. Dugački kaput vonjao je na sumpor i spaljenu kožu, a ispod crnog obruba naočala virili su ružni i veliki požutjeli zubi. Andrija Petrović zaklopio je oči. – Ne, on nije s ovoga svijeta – s jezom pomisli. – I nisam, dobro pogađate – čitao mu je misli. – Ali noć je lijepa, zar ne, gospo- dine Andrija Petroviću? – Vi znate... vi znate... tko sam... Pred njim su stajala dva velika okrugla crna stakla, kroz koja se nije ništa vidjelo. Dva velika kratera bez dna u čijoj je mračnoj dubini glas dugo i jezovito odjekivao. – Naravno da znam tko ste, iako je ovo naš prvi susret... Lice mu se razvuklo u zastrašujući osmijeh – Ali opet ću ja... da, opet ću doći, ne brinite se. Znate dobro da imam razloga. No, kad vas posjetim drugi put, to će biti tamo. Upro je bijeli štap u smjeru njegova balkona obavijenog bršljanom i prozora na kojem više nije bilo svjetla. – Doći ćete tamo? – tupo je ponovio Andrija Petrović i još jednom pogladio svoje ćelavo tjeme. – Samo da dobijete još taj... taj... – stresao se kao da mu s mukom izlazi riječ križ na usta – a onda, eto mene u goste. Prođe vrijeme, dođe rok, eto... ma znate vi kako ide ta pjesmica i tko će k vama skok na skok. Malo se naklonio, popravio koštane okvire svojih crnih staklenih krugova i dalje tuckajući štapom po zidu, kao da se zabavlja, nestao začuđujućom brzinom u dnu ulice. Andrija Petrović ostao je nepomičan do jutra na istome mjestu. Već je mnoštvo ljudi prolazilo, a neki su začuđeno gledali u pristojno odjevenog gospodina kako tiho u bradu mrmlja uporno jednu te istu rečenicu: – Prođe vrijeme, dođe rok... Onda ga jedna obazriva ruka prolaznika dotakne po ramenu, uhvati ispod pazu- ha i pomogne da laganim korakom krene, nakon što je pokazao kuću s balkonom