Nova Istra

25 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI SUVREMENA KNJIŽEVNOST Sjeća se sličnog ubilačkog nagona koji mu se jednom javio dok je sjedio preko puta svoje supruge i čitao novine, kad su mu najednom izronile skaredne slike u za- grljaju toga čovjeka koji se glasno smije i od kojeg ovisi njegova udobna egzistencija. Ona je sjedila pod velikim staklenim lusterom i njegove su se ruke grčile u sve jačoj želji da naglo ustane i izudara je sve dok ne izgubi svijest. Ali smirio je prste, zagledao se u luster krcat pravokutnim brušenim kristalima iznad njezine glave, s grozničavom željom da popuste nosači i da se sva ta staklena menažerija s tri metra visine stropošta na njezino tjeme. Sjeća se kako je začuđeno pogledala u njega kad se je glasno nasmijao, ni ne sluteći što je izazvalo tu naglu provalu njegove radosti. Tjedan dana kasnije, kad su ga opet saletjele slike što mu pune srce zatomljenim gnjevom, naglo joj je prišao, unio se u lice i onda tihim, vrlo tihim glasom, kao da se ispričava, pitao je li gospodin šef ikada bio kod njih kad njega nije bilo. Crvena u licu, sve je poricala. S olakšanjem se vratio u naslonjač i nastavio čitati „Obzor“. Ali nikakvog tramvaja u ovo doba noći više nije bilo, a čovjek je prešao cestu, pronašao zid i umirio noge. Koračao je opet sporo, ali sigurno, istim ritmom kao prije. Sada su bili na istoj strani ulice i njegovo prilaženje ništa nije moglo zaustaviti. Andrija Petrović osjeti resku bol u ošitu. Rukom prijeđe preko znojnog ćelavog tjemena. Pomisli kako mu je u utrobi granata koja je već aktivirana i koja će eksplo- dirati i tijelo mu raznijeti u komadiće. Nije znao zašto mu prisustvo tog noćnog čovjeka, koji neumoljivo prilazi sa štapom, izaziva tako jaku nelagodu. Bio je sve bliže... sve bliže... Tako je i on jednom prilikom u uredu bio sve bliže vratima šefove kancelarije. Onda kad mu se od gorčine i povrijeđenog ponosa gotovo zamutio vid, bijesno je ustao i pred gomilom znatiželjnih očiju svojih kolega stao pred šefovim vratima i propeo se na prste te prijeteći stegao šake. A vrata su se naglo otvorila i čuo se grom- ki glas tog čovjeka: – Dragi moj Andrija, jeste li vi to mene nešto trebali? – Jesam... ustvari nisam... samo... samo sam vas htio obavijestiti da je onaj posao s karlovačkom pivovarom riješen. Eto, samo to. –Već je riješen? Sjajno! – šefovo zadovoljstvo popratio je glasan smijeh. – Čovjek s vama može mirno spavati i u najtežim situacijama. Pognute glave vratio se na svoje mjesto, nastojeći da ga što manje povrijedi po- drugljiv kikot kolega, koji je ispunio prostoriju. Ali ovaj s bijelim štapom odlučno prilazi Tko je on? Hoće li me nabosti na vršak i zavitlati u nebo, ili još gore, pritisnuti tjeme i gurnuti u bezdan pun plamenih jezika. Ne, ne, zašto bi mi išta ružno učinio? Proći će mirno pored mene i nastaviti svojim putem. Kao što i ja svakodnevno prolazim pored toliko onih kraj kojih bih se trebao