Nova Istra

24 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI je još samo onaj prepoznatljiv glasni smijeh. Umjesto da pohita i na licu mjesta se suoči s onim zbog čega već dugo trpi ružna šaputanja, zastao je, ruke su mu pale niz bokove, noge se zalijepile i odrvenjele. Pred očima su mu je lebdjele samo novčanice koje se gomilaju u sve veću hrpu i taj žuđeni križ za zasluge. Suočenje s istinom ponekad stvara rane koje je bolje spriječiti svjesnim ignorira- njem. I sad je Andrija Petrović osjećao krvotok u vratu i sljepoočnicama. Neobična hladnoća prodirala mu je kroz lopatice. Bilo je nečeg sablasnog, nečeg lijepog, gotovo grotesknog u tom čovjeku koji mu je prilazio s bijelim štapom. Nije se htio pomak- nuti, osjećajući kako mu nepodnošljiva težina pritišće ramena i koljena. Činilo mu se ako učini ijedan pokret, da će se stropoštati kao trula greda s krovišta, kao kakav zahrđali, šuplji spomenik koji ruše i odvoze na spremište starog željeza. Nije to bio strah. Strah je nešto manje u intenzitetu. Kasnije se može reći da su se dlanovi orosili, ili koža nadigla kao u sparene kokoši. Bila je to čudna troma panika koja je prodirala do kostiju, drobila meso pretvarajući ga u hladetinastu masu. Andrija Petrović osjećao je kako još samo očima dočekuje približavanje tog čovjeka, što u odmjerenom ritmu bijelim štapom lupka čas po zidu, čas po rešetka- ma i okvirima kućnih prozora i podruma. Bio je udaljen još kojih desetak metara i spremao se prijeći ulicu na strani gdje se on sada nalazio. Andrija Petrović uputi spasonosni pogled prema secesijskoj zgradi na kraju dr- voreda. Njegov prozor kroz koji je dopirala svjetlost činio mu se strahovito daleko, kao da nikad neće tamo stići. Neznanac je stao. Podigao je malo štap uvis, poput nekog senzora kojim osluš- kuje zvukove, nešto nalik na produžetak vlastite ruke, kroz koji stižu titraji sa svih strana. Andrija Petrović vidio je sasvim jasno njegove crne naočale. Prekrile su mu cijelo lice, te se činilo da nema kože, samo prazne šupljine na mrtvačkoj lubanji, koja viri iz dugačkog kaputa što seže do ispod koljena. Pomisli na čas da je to neki kostur koji šeće noću ulicama i traži kuću u kojoj je nekad stanovao. Prošlo je nekoliko mi- nuta u osluškivanju, a onda brže i sigurnije krene na drugu stranu ulice. Oh, kako je izgledao smiješno. Veliki kaput raširio se, a udovi razletjeli. Svaka noga u svom smjeru, rasklimano, onako kako se obično preskaču blatne lokve na lošoj, oštećenoj cesti. Ruke se razmahale. Ona sa štapom pipkavo je rezuckala zrak, a druga kao da se odgurava od nečega, praznim zamasima nalik na dječju igru s gumenim jastukom što pluta na površini vode. Andija Petrović jedva zaustavi smijeh. Proleti mu luda misao, poželi da naiđe tramvaj koji danju vozi susjednom Kukovićevom ulicom i odbaci tu kreaturu nekud daleko, preko krovova u neku treću ulicu, sasvim izvan njegova vidokruga.