Nova Istra

23 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI SUVREMENA KNJIŽEVNOST Velika crna šuštava masa. S desne strane prostirao se travnjak uređen cvjetovima u gredicama i polukružno zatvarao kameno poprsje brkatog pjesnika. Pravokutni visoki postament spomenika bio je potpuno oblijepljen tminom, pa se činilo kao da je netko u rahlu zemlju zabio oštar kolac. A u njegove misli kao oštar kolac zabijala se sumnja zbog svih onih, već prilično nediskretnih ogovaranja, koja ga nisu nimalo štedjela. Svi su to u firmi izgleda znali, a najviše onaj mali pisar nalik na pokislog štakora, koji mu je gotovo na direktan način dao do znanja, dakle, da njegov šef... gospodin šef od čijeg se smijeha tresu zidovi kancelarija... khmmm... da taj dotični gospodin šef, koji je prema njemu tako blagonaklon... jednom riječju, da on već dugo posjećuje njegovu suprugu. Bolje rečeno – ona ga vara! Ali on to ne želi vjerovati. Lakše mu je da te misli odbaci jer doveo bi u pitanje divni protok stvari u kojima mu sve klizi poput vode koja teče niz glatke stijene... gomila se novac na njegovom kontu, a i saznao je iz povjerljivih usta da bi uskoro mogao dobiti državni križ za zasluge. Dok gleda lijevo i desno neće li u ponoćnim satima primijetiti još nekog na ulici, s osjećajem olakšanja i s osjećajem ugode prima ovu tišinu, bez micanja, bez glasova, osim šuma povjetarca u krošnjama. To su samo zlobni jezici, jalni kao što su uvijek jalni nečijem uspjehu i sreći, da... da... uvjeravao je sebe, poluglasno izgovarajući tu rečenicu, nastavljajući dalje ustalje- nim korakom između drvoreda i dućana. Na kraju ulice pored najveće platane nalazi se lijepa secesijska zgrada s balkonom obraslim u bršljan. Na trećem katu njegov je stan i kroz jedan prozor s navučenom zavjesom u ravnini s balkonom prodire svjetlost. Tog trena nešto mu instinktivno skrene glavu nadesno. Zastao je prigušujući dah. Sasvim pri dnu bočne ulice, koja se ulijevala u glavnu kojom je prolazio, tamo gdje je bila slabo osvjetljena, izranjala je figura sporim korakom. Uz fasade kuća, polako i nekako nesigurno, zatamnjeni lik prilazio je sve bliže. Bio je još dosta daleko, tako da se nisu čuli koraci, no onda spazi štap. Dugački bijeli štap, koji je taj spori noćni šetač držao u desnoj ruci i tuckao njime o zidove kuća. Štap se bjelasao u polutmini kao trbuh zmije jer je čovjek njime usmjeravao svoje korake. Andrija Petrović sledio se. Bio je to osjećaj istovjetan onome koji mu je probio tijelo, kad je prije godinu dana, vrativši se kući ranije nego inače, na prozoru svoga stana, onom istom na kojem sada kroza zavjese probija svjetlost, vidio profil nekog čovjeka. Nije bila noć već predvečerje, zavjesa napola navučena i na njoj se samo na trenu- tak pojavio profil čovjeka kojeg svaki dan gleda u prostorijama svoga ureda. Bio je to trenutak, ali dovoljno dug da se uvjeri kako je to bio profil njegova šefa. Nedostajao