Nova Istra

22 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI falsificiranja, ali da su otkrivši, naravno odmah, da to nije Donadini, odlučili tekst objaviti zbog bizarnosti nauma, a ne kvalitete samog rada. Objavili su ga u dvobroju i ja to sa zadovoljstvom čuvam. – A tko je potpisan pod tekst? – Nitko. – To je sjajno. Hoćete mi donijeti časopis da je pročitam? Ali i Donadinijevu priču koja je nadahnula vašu? – Zanima vas? – razveselilo me da je želi pročitati. – Naravno, sutra ću vam donijeti. Došao sam ranije dok je još sjedio sam. Vani je sipio snijeg, a ja sam stavio časopis pored šalice sa čajem, iscijeđenog limuna i njegova nasmijanog lica. * * * Andrija Petrović vraćao se kasno kući. S velikih zvonika katedrale već je odavno od- bilo dvanaest zvučnih udaraca. Crni pokrivač neba nadvio se nisko, bez titraja, bez svjetlosti. Samo gusta, debela noć. Ulica mrtva i opustjela. Iz daljine kao kroz neku memljivu smjesu otegnuto je zviždukala lokomotiva. Koračao je ispod krošanja jer ondje je bilo tamnije, dok je iz velikih staklenih izloga prskala svjetlost. Dućani sa cipelama, čiji je lak bljeskao kao mačje zjenice, zatim dućani s balama tkanina, košulja, majica, hlača, kaputa i ostale odjeće. Velika knjižara i antikvarijat iza čijeg su prašnjavog stakla ležale hrpe velikih i malih knjiga, atlasa, zbornika i časopisa, sklopljenih, poluotvorenih i izgrebanih korica s ispisa- nim cijenama u podnožju. Zatim oprani pod zatvorenog lokala u kojem se preko dana toče alkoholna pića i kave uz tople buhtle i peciva. Sada je miran i svaki metalni dio njegove unutrašnjosti cakli se. Gledao je Andrija Petrović kroz svoje spore korake, svoj otežali zaobljeni trbuh, u te nepomične svjetove izloženih predmeta. Osjećao je smirenje šetajući pogledom s jednog izloga na drugi, iako su se u njegovoj okrugloj, već prilično ćelavoj glavi rojile misli kao roj dosadnih muha nad zgnječenim smokvama. Preko dana ti predmeti u izlozima nisu zaokupljali njegovu pažnju. Bili su bez ljepote, nekako sivi, zakrčeni ljudskim tijelima u prolazu. Kao što se i misli koje ga sada muče izvlače iz gomile dnevnih obveza koje su zatrpale njegove osjećaje. On svjesno, predano, sa stanovi- tom dozom poniznosti obavlja svoj svakodnevni posao. I napreduje. Svake godine sve više i vidljivije uspinje se u poslu i položaju, duboko uvjeren je da je to rezultat njegove vještine i efikasnosti, a ne onog o čemu se šuška po hodni- cima poduzeća. Stao je na trenutak. Iznad njegove glave ljuljalo se lišće na slabom povjetarcu.