Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI Još glasnije uzvraćao je povjesničar, otpuhujući mu dimove mirisnog „Old Dubli- na“ u lice, da je notorno kako je „Protokole“ koncem prošlog stoljeća napisao ruski novinar i agent Matvej Golovinski kako bi ocrnio bogate Židove u Rusiji, i to sve prema naredbi Pjotra Rakovskog, šefa tajne policije. Obojica su besprijekorno vladala temom o kojoj su se sporili, no ja sam otplovio u mislima, još uvijek pod jakim dojmom Vladekove priče. Svi ti žustri razgovori, koji su se nakon toga otvorili za stolom, gestikulacije i svadljivi tonovi, kakofonija u stilu „ bellum omnium in omnes “, nisu više na mene djelovali. Bio sam odsutan, zaronjen u sjećanja, jer misli mi je zarobila jedna davna priča kojoj sam bio sudionikom. I ja sam bio krivotvoritelj! Doduše, pomalo naivan, neuspješan i bez nauma za finacijskom korist, ali je i u mom pokušaju bilo nešto od domišljatosti one fantastične storije o Modiglianijevim slikama u Seini. A radilo se doista o pokušaju da se falsificira priča u prepoznatljivu stilu drugog autora. Imao sam potrebu o tome razgovarati s Vladekom, ali samo s njim u četiri oka i zato sam strpljivo čekao da se stol počne prazniti. Primijetio je da želim ostati do kraja, da pijem već treći makijato i povremeno odsutno gledam kroz stakla „Corsa“ na ulicu gdje se činilo da sipi rijedak snijeg. Kad smo napokon ostali sami, naručio je još jedan voćni čaj, iscijedio dušu limunu i žličicom počeo miješati šećer. – Nešto ste mi htjeli reći? – mirno je pitao jer moje su misli očito bile vidljive. – Jesam. I zato sam čekao da svi odu jer to želim samo s vama podijeliti. – Oho, da niste i vi uletjeli u neku igru s falsifikatima? Niste mi nikad djelovali kao netko tko bi to mogao. Radi li se o mjenicama..., čekovima..., novcu...? Nasmijao sam se i zaprijetio mu prstom. – Šalite se, samo se šalite. No, doista se radi o pokušaju krivotvorenja. – Dakle ima nečeg? U čemu ste se okušali? Zato ste i bili stišani u današnjoj raspravi. – Pokušao sam krivotvoriti literaturu. - O, našli ste doista područje koje nudi silnu dobit. U što ste se to, zaboga, upu- stili? Stišao sam glas kao da je doista riječ o nekom inkriminiranom djelu. – Bio sam mlad, nakon gimnazije pisao sam sve više, ali nigdje nisam još ništa objavio. Knjige sam gutao. A onda me je zaokupila osobnost i literatura Ulderika Donadinija. – On se ubio, zar ne? – bio je nesiguran Vladek. – Da, prerezao si je vrat u Stenjevcu gdje je bio na liječenju. Živio je boemski, neuredno, provodeći besane noći u dimu i alkoholnim parama Kazališne kavane. Njegov život je u stvari sagorio s 29 godina poput noćnog leptira koji uleti u plamen.