Nova Istra

18 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI – Kad smo već kod Modiglianija – uključi se napokon Vladek – možda ne znate za jednu neobičnu, gotovo bizarnu priču vezanu za njegove lažne slike? – O čemu je riječ? – svi smo se zaintrigirali. Profesor povijesti čistio je lulu puneći pepeljaru crnim ostacima „Old Dublina“. – Radi se o ekipi domišljatih pokvarenjaka koji su, upravo zbog činjenice da ga je lako krivotvoriti, smislili sjajan plan kako bi bili uvjerljiviji. Svi smo pažljivo slušali, čak se i konobar, koji je donio novo piće za stol, znatiželj- no nagnuo iza zadnjih stolica. – Glava cijele operacije bio je slikar koji sa svojim slikama nije uspijevao ništa postići. Životario je, radeći kojekakve poslove, a onda je u sebi otkrio čudesnu ruku za falsificiranje. Udružio se s jednim fotografom i krenuli su u zajednički posao. Izabrali su upravo Modiglianija. Fotograf je snimio gomilu njegovih originala po muzejima i onda su napravili selekciju. Uzeli su ona platna koja je i Modigliani sli- kao u nekoliko varijanti. – Mislite na Caryatid? – pitao je kazališni redatelj želeći naglasiti kako pozna opus slikara iz Livorna. – I Caryatid, ali bili su tu portreti Hanke i Leopolda Zborowskog, Beatrice Has- tings, Jeanne Hebuterne..., znate da ih je Modigliani slikao u svim pozama..., uz vrata, pokraj prozora, naslonjene na lakat, u naslonjaču, sa šeširom, s ogrlicom..., u žutom šeširu, u plavom šeširu, u ne znam kakvom šeširu... Uglavnom, neuspješ- ni slikar napravio je desetak sjajnih Modiglianija koristivši platno preparirano na način s početka stoljeća. Fotograf je uvećao sve fotografije tako da je, pozorno ih proučavajući, mogao ući u teksturu originala. Kada su bili gotovi, e, – naglasivši taj e , podigao je kažiprst u zrak kao da tu nastupa ključni moment i nasmijao se onim svojim ironičnim smješkom – tu počinje filmska priča. – Ponudili su je nekom bogatom arapskom kolekcionaru? – bio je znatiželjan cocktail redatelj. – Ne, tako bi počeo loš ili neki osrednji film, ali ova priča je sjajna. Sve nas je više uvlačio svojim načinom izlaganja. – Srolali su platna, prethodno ih vješto patiniravši, i nabavili velike limene tuljce. Uredno su ih umotali u nepromočive folije, poslagali u te limenke i hermetički zat- vorili. Zatim su jedne noći otišli na Seinu, sve se naime događalo u Parizu i blizu Pont Neufa, najstarijeg mosta u tome divnom gradu, vješto ih potopili tri metra u vodu, uglavivši tako čvrsto da ih ni najjača struja nije mogla odnijeti. – I? – upitalo je mnoštvo glasova. – I ništa. Dečki su otišli doma. – Otišli su doma? – zaintrigiralo je i mene. – Otišli su doma, i to je sve? – Da, i onda su se vratili nakon pet godina. Doduše, svako toliko noću su dola-