Nova Istra

13 Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI, Zagreb LAŽNA PRIČA ULDERIKA DONADINIJA I OSTALE KRIVOTVORINE Zimi je u kavani„Corso“ bilo uvijek nekako življe. U prosincu čak i svečanije, možda i zbog predbožićnog ugođaja, kad je u gradu mirisalo na snijeg, čak i kad ga nije bilo, i na cimet i kuhano vino, kojeg je uvijek bilo u izobilju. Kavana je bila okićena; oko okvira velikih prozora visjele su srebrnaste i zlatne trake, a u dovratcima i stupovima bile su zabijene grančice borova s ponekom sjajnom kuglicom. Uz sam ulaz stajao je mali okićeni bor. Premda je to bio službeni dekor za slavlje Nove godine, svi su znali da se njime zapravo obilježava Božić, čak i oni koji Božić nisu voljeli, a još manje ga slavili. Gradske su ulice, osobito one oko centra, bile zakrčene ljudima. Užurbano su hodali i ulazili u dućane preko čijih je staklenih izloga bila ispisana konvencionalna rečenica o sretnoj godini koja dolazi. Zatim su izlazili pretrpani kutijama, omotima, najlonskim vrećicama i torbama svih mogućih veličina i boja. Na suhom, hladnom zraku, s temperaturom ispod nule, iz njih je kuljala para kao iz tovarnih konja. U„Corsu“ je bilo ugodno i toplo, a za Vladekovim stolom posebno živo. Bio je to jedini stol u kavani oko kojeg se znalo ponekad naslagati i tri puta više stolica nego oko ostalih stolova, no konobari su to tolerirali. On je poput dobroćudnog Bude sjedio u sredini, a oko njega u koncentričnim krugovima svi oni koji su zbog njega jedino i dolazili. Bilo je to društvo filmskih i kazališnih redatelja, glumaca, ponekog pisca, glazbe- nika, profesora, isluženog političara ili naprosto nekog koga je Vladek držao svojim.