Nova Istra

69 Milko VALENT SUVREMENA KNJIŽEVNOST Unije uz slušanje europske himne čin je osviještenog građanskog urbanog aktivizma i studentskog prosvjeda protiv vladajuće kapitalističke strukture Unije koja uništava akademske zajednice, slobodu istraživanja i autonomije sveučilišta diljem Europe, pretvarajući sveučilišta u korporacije u kojima vlada načelo profitabilnosti. Pritom se besramno i brutalno ukidaju razni studiji, prije svega odsjeci za jezike, klasičnu filologiju i filozofiju.“ Svoju izjavu Monika je na kraju osnažila uzvicima: „Dekla- racija iz Bologne iz 1999. nije niti humanistička, niti demokratska! Uništimo je!“, „Živio stari Humboldt, dolje bolonjski proces!“,„Fuck off, Bologna!“,„You gotta fight for your right!“,„Hej, ja nisam resurs, korporativni idioti! Ja sam Monika Castorf.“ – Haj, Marko! – uzviknula je Monika trljajući sneno oči. – Haj, moje malo glumačko čudovište! – uzviknuo sam i počeo s Monikom pri- premati doručak. Buduća glumica, sad studentica glume i žestoka aktivistica, nasta- vila je temu koju je načela jučer: suvremena njemačka obitelj. Znam da je ne mogu zaustaviti pa pažljivo slušam. Uostalom, uvijek govori prave stvari, možda će mi nešto od toga dobro doći za neku reportažu. – Uopće ne pretjerujem, Marko – rekla je Monika ulijevajući mlijeko u kavu. Ta sveta njemačka obitelj, ta jebena obitelj, svaku nedjelju odlazi u jebenu crkvu gdje se okupljaju jebeni poslušni građani. Odvratno. Koji su to hipokriti. A znaš što se zbiva doma?! Roditelji muče djecu, kinje ih sve dok prvi put ne počnu lagati. Volju im slamaju torturom, jakom represijom. Već u ranoj dobi njihova sloboda uništena je egoizmom prekrasnih njemačkih roditelja. Mene je majka pokušala ukrotiti na sve načine, ali nije išlo. Oh, ne. Što sve nije pokušavala! Ali nisam se dala. Rekla sam mojoj Else da mi je dosta roditeljskog mentalnog silovanja. Oh, da. Da si je samo vidio kako je zašutjela. Hipokriti. OK, moji su još relativno u redu, ali većina tih roditeljskih parova je pravo smeće. Muževi i žene diljem Njemačke neprekidno popravljaju brakove. Toliko se grče da izgledaju odvratno. Kad si doma, čini ti se da si u nekoj automehaničarskoj radionici. Supružnici nose prljava radna odijela te marljivo i činovnički studiozno, baš tipično njemački, popravljaju brak, ali taj mo- tor je defintivno pokvaren kao, uostalom, i cijela Europa. Svašta. Pritom Frau Else, moja poštovana majka, sanja moju udaju. Kad god dođem u posjet, predlaže mi neku vjenčanicu iz nekog jebenog modnog magazina. Užas! Puna su joj usta jebene narodne mudrosti. Kaže da vjenčanica čini mladenku. Oho, ma nemoj mi reći, Else! Ali, draga prijateljice majko, ja se nikad neću udavati, ja u ovakvoj Europi neću imati djece. Zločin je rađati djecu na ovakvom svijetu. Ma nije mama toliko loša, ali ostar- jela je. Znaš, Marko, zločin je i ostarjeti. To sam shvatila prošle godine u Freisingu kad sam sjedila ispod kestena u vrtu iza naše kuće i mislila o svojoj budućnosti. Pre- tvorit ću svoj slučaj u sudbinu. Da, tako je. Ubit ću se u pedesetoj godini. Možda se