Nova Istra

347 Fahrudin Novalić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „... od konotacija podrijetla i krvi.“ Autor razmatrajući patriotizam razlikuje i definira pojmove patriotizam, lojalnost i legitimacija. Patriotizam je odnos odanosti prema državi (domovini/domoljublje, op. a.) kao državi, bez obzira na postojeći tip države, vrstu političkoga režima (dikta- torski, autokratski, demokratski), oblik valadavine (monarhija, republika). Lojalnost je eksplicitna ili implicitna tolerancija postojeće vlasti u državi, spremnost da se ravnodušno (pasivno) ili aktivno podržavaju ili trpe institucije države i njihove politike, bez otpora, sabotaže ili orijentacije na prevrat unutar etabliranoga političkog režima. Legitimitet vlasti temelji se na uvjerenjima (i pristanku, op. a.) građana da slu- šaju autoritete vlasti i pokoravaju se institucionalnom poretku. Promjenljivost i različiti intenziteti vjerovanja čine problem legitimnosti vlasti. Legitimnost vla- sti mora se stalno potvrđivati/dokazivati – vlast mora stalno dokazivati oprav- danje vlastita postojanja kroz građansko povjerenje u nju samu. U svrhu vlastita legitimiranja – da podanicima bude prihvatljiva, vlast koristi različita sredstva i metode – moć medija, funkcioniranje vlastite ideologije, moć autoriteta – poje- dinaca, političkih stranaka, religijskih organizacija i njihove hijerarhije, državnih institucija, a sa ciljem uvjeravanja građana u vlastitu legitimnost. Za vlastito legitimiranje vlast koristi i instituciju patriotizma obrazovne svi- jesti. Obrazovna svijest je svijest koja zna što su i u čemu su supstancijalne svrhe same države, iz čega se izvodi i poimanje patriotizma kao patriotizma obra- zovne svijesti. Među nekoliko vrsta patriotizma, koje autor analizira, sažeto ćemo razmotriti – teološko, republikansko, ustavno i kozmopolitsko shvaćanje patriotizma. Teološka shvaćanja patriotizma , poput svjetovnih shvaćanja patriotizma u druš- tvenim i humanističkim znanostima, kreću se unutar recepcije ključnih kom­ ponenti običajnoga patriotizma, dodajući im utemeljenje božanske volje i ne- izostavnog autoriteta teološkoga socijalnog nauka, uključujući i etiku dužnosti žrtvovanja za domovinu. I učenjaci kršćanskoga socijalnoga nauka i islamski učenjaci patriotizam shvaćaju kao vjersku vrlinu i svetu dužnost, a ne kao porok. Nameće se pitanje: može li pojedinac, za kojega neki misle da nije vjernik, biti patriot, ukoliko se istinski moralno ponaša, živi, radi i djeluje, uključujući i uzornu odanost domovini, narodu i zavičaju? A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji su dali život za domovinu. Ili,može li biti istinski patriot netko tko dosljedno ne živi vjeru, nego to čini manifestacijski, a u njegovu životu i radu prevladava licemjerje, prijevara, nepravda, kriminal? Pritom se, ali i uopće, često upotrebljava sintagma „dobar vjernik“. Što znači: „dobar kršćanin“, „dobar židov“, „dobar musliman“...? Što znači „dobar čovjek“? Dio odgovora možemo naći i u ovome tekstu, posebice