Nova Istra

188 NOVI PRIJEVODI László KRASZNAHORKAI izbijala iz Vaših riječi postala sam i sama jednako tužna kakvim sam i Vas zamišljala u toj dalekoj zemlji. Tada smo već bili na početku posljednjega lunarnog mjeseca, u Pekingu je pao snijeg, a ja sam zamolila našega ravnatelja da mi umjesto uloge Diao Chan dodijeli neku drugu. Ali ravnatelj je odgovorio da mu to ne pada na pamet, da je povoljnu odluku o predstavi o Lü bu donio sâm Odjel za kulturu Centralnog komiteta, a bolju Diao Chan od mene, dodao je želeći me zacijelo pohvaliti i obodriti, ne bi našao u cijelo- me Pekingu. Majka me nikad nije ispitivala, nijednu riječ mi nije rekla zbog bujice Vaših pi- sama izuzevši onomad, još nakon prispjeća prvoga: „Nemoj odgovoriti, zaboravit će te“. Priznajem da je u njenoj šutnji bilo za mene nečega nerazumljivog i tajanstve- nog, nečega zbog čega mi kasnije nije ni palo na pamet da bih joj se mogla u jednoj za mene tako teškoj situaciji obratiti za savjet. Ako bi došlo neko pismo od Vas, a dolazila su svaka dva-tri dana, sjela bih pored nje na krevet i pročitala bih ga naglas; ona me je saslušala, ali nije rekla nijednu riječ. Tada bih pismo gurnula u omotnicu, napisala u lijevi gornji kut redni broj, ulila večernji čaj u šalice i u tišini bismo osluš- kivale kako vjetar fijuče u peći. Bila sam veoma zbunjena i nesigurna, a nije bilo nikoga da me posavjetuje i da mi pomogne, i nikoga na koga bih se u ovoj bespomoćnosti mogla osloniti, stoga sam dakle nastojala potpuno utonuti u svoj posao. Na prijepodnevnim i popodnevnim probama gotovo sam tjerala samu sebe na rad, a kada smo imali predstavu, nikad se nisam udaljavala od stražnjih kulisa na više od nekoliko koraka, čak ni kad nisam trebala biti u blizini pozornice, jer mi je bivalo slabo od pomisli da bih tijekom pred- stave o Lüu buu mogla biti i netko drugi osim Diao Chan. Htjela sam se do kraja dana toliko izmoriti da jednostavno nemam više snage razmišljati o tome što mi znače Vaša pisma. Htjela sam da u večerima kada među stotinama tisuća Pekinžana putujem od jezera Chongwenmenwai do Ding’ana Lua stodesetkom prema kući, od umora ne budem u stanju postaviti ni najjednostavnije pitanje, kao na primjer zašto mi je postalo toliko važno što Vi pišete ili pišete li uopće. Zatim, zašto jednostavno ne bacim pismo nepročitano, naime mogla bih baciti sva Vaša pisma, ako me već svako toliko rastužuju, a onda na kraju i radi nečega što je zbog svoje jednostavnosti bilo zapravo i najviše uznemirujuće: zašto me toliko rastužuju Vaša vjerna pisma, te strastvene, ushićene izjave, ti nepresušni pljušteći izvještaji o mome jednom jedinom nastupu one subotnje večeri prije više mjeseci, umjesto da zbog njih osjećam zado- voljstvo i ponos? I uspijevalo mi je sve to, mnogo sam radila, salijetala našega glazbenika koji svira erhu da radi više, izvanrednog Yang Liao-linga (mora da ga se i Vi sjećate, jer je i te večeri svirao), a od toga napregnuta, grozničava rada bivala sam zaista iz večeri u