Nova Istra

115 Žarko MILENIĆ, Brčko (BiH) MAGARAC Trebao se danas oženiti. Onaj magarac koji sebe smatra mojim ocem. Onaj muš­ karac koji sliči na muškarca, ali nije nikakav muškarac. Onaj magarac koji je htio da bude opet mladoženja. Da se oblači, da se kiti, da se ceri, da loče, da ždere... I više od svega – da troši novac. Ali neće ga potrošiti. Potrošit ću ga ja. Jednom se ženio i htio bi opet. Na popravni kao ja u školi. Onako star. Njemu je četrdeset i pet. Tko se ženi u četrdeset petoj? Tko se ženi tako star? Stari magarac. Možete li zamisli tog staroženju upicanjenog, sa crnim odijelom koje nikad više neće obući, s kravatom koju sam ne zna ni svezati ni razvezati, ošišanog kao jež, obrijanog kao dječje dupe, izribanog, iščetkanog, iščešljanog, podrezanog, smek- šanog toliko da ga se može do milje volje cijediti? S osmijehom broj pet koji sam mrzio kao što mrzim sam broj pet, kao što mrzim, meni nedostižnu, ocjenu pet. Možete li zamisliti tog magarca, istimarenog, blještavog do besvijesti i nadasve rastrošnog? I zamislite mene, sedamnaestogodišnjeg klipana, još uvijek maloljetnog, ali bez­ obrazno visokog, starog pubertetliju za koga će misliti da sam mu djever ili bar mladi svat. Mene silom uglačanog, u odijelu kakvog nikad nisam nosio, smrtno ozbiljnog pajaca koji se pita što radi ovdje, s timmagarcem od starog oca koji ničega nije svjestan niti je ikad bio. Jesam. Uzeo sam novac. Novac koji nije moj. Novac koji je njegov. Novac mog oca. Uzeo sam i ne kajem se zbog toga. Bolje da sam ga uzeo ja nego ona. Bolje da sam se proveo ja nego ona. Ona se s njim stalno provodi. A on se s njom baš dobro proveo! Otac se trebao jučer ženiti, ali nije se oženio. Oženit će se kad opet skupi toliko novca.