IZMEĐU LAVA I ORLA (IIc)

22. Prosinac, 2002 - 11:11

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Grobnik (Zelengrad)

Na istaknutoj glavici brda, usred mjesta, 5 km S od Rijeke / VL 577 242

U potpunosti obnovljen i konzerviran kaštel.

Nakon dugotrajnih dinastičkih borbi, koje 1102. rezultiraju stupanjem u personalnu uniju s krunom Sv. Stjepana, hrvatsko kraljevstvo ostalo je vojno iscrpljeno. Kada k tome 1116. g., nakon smrti energičnog i sposobnog Kolomana, na hrvatsko-ugarsko prijestolje dolazi njegov slabi sin Stjepan III., moćni susjedi koriste priliku, nastojeći silom oteti po koji dio teritorija. Na zapadu su to njemački car Heinrich V., akvilejski patrijarh Ulrich I. von Eppenstein i Venecija, čiji će dužd Ordelafo Faliero taj pokušaj, u neuspjeloj vojni na Dalmaciju 1118., platiti glavom. Dok je car Heinrich V. napadao iz Češke i Austrije, na jugozapadnom bojištu, iz Istre, prodiru akvilejske postrojbe pod ministerijalima Devinskim55, zauzimajući područje zapadnog Kvarnera. Crta osvajanja zaustavlja se na Rječini koja tako postaje vjekovnom granicom između Njemačkog carstva i Hrvatsko-ugarskog kraljevstva56. Uz istočnu obalu Rječine formiraju se dvije gospoštije, Grobnk i Trsat, koje će obje - neznano točno kada, ali svakako najkasnije sredinom 13. stoljeća57 - kao dio Vinodolske knežije doći u ruke knezova Krčkih. Vjerojatno je već tada na mjestu starovjekovne liburnijske gradine stajalo srednjovjekovno utvrđenje58. Prvu pisanu potvrdu o postojanju kaštela nalazimo, međutim, tek u Vinodolskom zakoniku 1288. godine. Pred obrazom kneza Leonarda (Krčkog), Grobnik tada zastupaju Kirin plovan i Slavan satnik i Domian Kinović, Paval i Slavina Vukodržić. Kako su na skupu u Vinodolu nazočni samo predstavnici općina s utvrdama, to nedvojbeno potvrđuje postojanje kaštela59.
Što se zbivalo s grobničkom gospoštijom tijekom sljedećih 130 godina nije poznato, no ona ostaje neprekidno u posjedu knezova Krčkih.
Na prijelomu 14./15. st. od brojne obitelji Krčkih ostaje samo Nikola IV., tada najmoćniji velikaš Hrvatske. No, poput većine feudalaca (ali i vladara) svog doba i on je patio od povremene nestašice gotovog novca, pa je zalog imanja koristio kao jamstvo u financijskim transakcijama. Godine 1416. Nikola IV. Krčki za 14.000 dukata kupuje od Benvenuta Okićkog burg Okić. Kako je to za ono vrijeme bio golem iznos, dogovoreno je obročno plaćanje, a kao garanciju u vrijednosti od 2.500 dukata založio je knez Nikola IV. prodavaocu Grobnik sa svim pravima i pripadnostima. Kod sklapanja ugovora u palači Reimprechta III. von Walseea u Rijeci prisutan je
i Grobničanin Ivan Dešić, potknežin Vinodola. Nikoli IV. nije dugo trebalo da isplati dug, pa već 1419. dobiva kraljevsku potvrdnicu za Okić60.

Po smrti Nikole IV. ‘Frankopana’ 1432., velikim nasljedstvom zajednički upravlja njegovih devet preživjelih sinova. Kao frankopanski potknežin na Grobniku je u to vrijeme Mikula Đehović koji zajedno s grobničkim sucem Krusićem (ili Kružićem) 7. studenog 1437. u Senju prisustvuje rješavanju sudskog spora između Bakrana i Hreljina61. Međutim, među braćom-knezovima nema sloge, pa naročito nakon smrti starješine roda Ivana VI. ‘Starijeg’ (+1436.) dolazi do gloženja oko posjeda. Da bi koliko-toliko uredili međusobne odnose, preostala braća (u međuvremenu je 1439. umro i Andrija I.) i njihov nećak Juraj I. (sin Ivana VI.) sastaju se 12. lipnja 1449. na Modrušu i dijele posjede. Uz Modruš i ostale gradove, Grobnik dopada knezu Stjepanu II.62

Nakon diobe frankopanskih posjeda, u kojoj su Grobniku susjedne gospoštije Trsat i Bakar pripale Stjepanovu mlađem bratu Martinu, bilo je potrebno utvrditi točne međe (kunfine) između posjeda, kako bi se izbjegli sukobi. Razvod je obavljen 15. svibnja 1455. u Bakru63. U kneževo ime Grobnikom tada upravlja potknežin Žigmunt, kojega knez Stjepan II. 16. studenog 1457. za vjernu službu nagrađuje nekim slobodama64.

U borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje većina frankopanskog roda pristaje uz njemačkoga cara Friedricha III., dok se knez Stjepan II. priklanja mladom Matijašu Korvinu koji na kraju izlazi kao pobjednik. Kralj to ne zaboravlja pa 1460. Stjepanu II. i njegovu malodobnom sinu Bernardinu izdaje potvrdu svih imanja, nagradivši ga potom 1463. i banskom čašću. U poznim godinama stari knez, usprkos kraljevskim slobodama zagrebačkog Gradeca, prisiljava gradečke trgovce na plaćanje maltarine na mitnici pod Grobnikom, pa Matijaš Korvin mora osobno 22. veljače 1481. zabranjivati to nasilje. Ipak, Stjepan II., čiji se sin Bernardin oženio kraljevnom Louisom Aragonskom, rođakinjom Korvinove žene, uspijeva zadržati kraljevu milost. Nekoliko dana kasnije (1. ožujka 1481.) kralj Matija u Zagrebu, uz suglasnost kraljice Beatrice, Stjepanu II. i njegovu sinu Bernardinu Frankopanu ‘Ozaljskom’ izdaje potvrdu svih imanja, među kojima se izričito spominje Grobnik65.

Stari knez Stjepan II. umire nedugo nakon toga, a nasljeđuje ga sin jedinac Bernardin, u hrvatskoj povijesti poznat kao jedan od onih velikaša čiji je život bio ispunjen očajničkom borbom protiv nepobjedivog Polumjeseca. Turski akindžije su još za njegova oca u lipnju 1470. poharali Grobinštinu, prodirući preko Klane i tršćanskog zaleđa sve do Akvileje66, dok sam grobnički kaštel nisu napadali. Kako je od Turaka posebno teško stradao Modruš, smatrajući Grobnik koliko-toliko sigurnim, u njega se poslije krbavske katastrofe 1493. sklanjaju modruški kanonici formirajući posebni kaptol67, koji je tu opstao sve do konca 18. stoljeća68. No, bilo je samo pitanje vremena kada će turske čete, koje su se tada već zalijetale sve do Istre i Furlanije, ponovno ugroziti Grobnik. Zaista, 12. travnja 1522. jaki turski odred taboruje pod gradom, ali ponovno, samo danju pljačka po Grobničkom polju, ne napadajući kaštel. Kako je obrana Grobnika, kao posljednjeg jakog uporišta na granici prema habsburškim posjedima na Kvarneru i u Istri, u interesu njemačkog cara, u pomoć priskaču riječki i pazinski kapetani Ivan Apfalter i Jakob de Dur, goneći sa svojim postrojbama Turke sve do Brinja. Grobnik tada Turcima nije bio zanimljiv samo kao područje pljačke, već je polje pod gradom s obiljem trave za konje bilo idealno okupljalište za veće postrojbe koje su kretale u pljačkaške pohode prema Istri ili Kranjskoj. Stoga ne čudi podatak da je u Ljubljani iste godine zavladala panika na glasinu da je pod Grobnikom utaborena vojska od 16.000 Turaka koji se spremaju na Ljubljanu. Pored carskih posjeda, krećući sa Grobničkog polja, Turci su mogli izravno ugroziti i mletački dio Istre i Krasa, pa Serenissima budno pazi što se tamo zbiva. Tako je sačuvana poruka koparskog providura koji 1524. javlja o novom prodoru Turaka do Grobnika, ali taj pohod nije nanio ozbiljnije štete69. Konačno na Grobniku traži zaklon i stari ratnik knez Bernardin ‘Ozaljski’, kome je sudbina namijenila da nadživi svu svoju djecu70. Slomljen obiteljskom tragedijom, Bernardin Frankopan umire 1530., a nasljeđuje ga malodobni unuk Stjepan III. ‘Ozaljski’ čije tutorstvo do punoljetnosti preuzima kralj Ferdinand I. Habsburški71. Kralj 17. srpnja 1529. u Budjejovicama grobničkim upraviteljem imenuje Gaspara Waldersteina od Račica, što ovaj prihvaća svečanom izjavom dan kasnije72. Grobnikom potom upravlja vrhovni zapovjednik (‘kapetan’) krajiške vojske u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Ivan (Hans) Katzianer von Katzenstein, koji ni nakon što je Stjepan III. postao punoljetan, (vjerojatno uz kraljevu podršku) Frankopanu ne želi izručiti naslijeđe. Nakon dugotrajnih natezanja, Stjepan III. ‘Ozaljski’ konačno je ipak oko 1536. uveden u posjed73. Uza sve te nevolje, kako kapetanu Jeronimu Zadraninu 9. travnja 1532. javlja Toma Nemanić iz Senja, Turci se opet, u sklopu velikog vojnog pohoda na Hrvatsku, spremaju sredinom mjeseca napasti Grobnik i Bakar74.

Stjepan III. ‘Ozaljski’, iako oženjen barunicom Katarinom Eck, nije imao djece pa je naslijeđe svojih posjeda namjerio ostaviti sestri Katarini udanoj za Nikolu IV. Zrinskog (kasnije nazvanog Sigetski) i njenoj djeci. Da bi to bilo moguće, knez Stjepan III. Frankopan i Nikola IV. Zrinski sklapaju 4. veljače 1544. sporazum o međusobnom nasljeđivanju. To je izazvalo otpor drugih loza knezova Frankopana, koje su polagale pravo nasljedstva na Stjepanova imanja po muškoj liniji, te već 3. prosinca iste godine u njihovo ime prosvjeduje knez Juraj II. Frankopan - ‘Slunjski’. Kako su, u skladu s ugarskim nasljednim zakonikom, knezovi Frankopani bili u pravu, kralj nije mogao odobriti spomenuti nasljedni ugovor, pa Stjepan III. i Nikola IV. pokušavaju na zaobilazan način provesti svoju namjeru. Naime, 13. srpnja 1550. knez Stjepan III. u ime njenog dijela nasljedstva ustupa sestri Katarini Frankopan udanoj Zrinski Grobnik, Bakar i Hreljin. Uz odricanje bilo kakvih prava na diobene dijelove, u ugovor je unesena i klauzula po kojoj stranku bez potomstva nasljeđuje ona druga. Kneginja Katarina umire 1562. ostavljajući za sobom tri maloljetna sina Jurja IV., Krstu i Nikolu V. Zrinskog. Da bi osigurao nećacima majčinu ‘baštinu’, Stjepan III. s njima 2. travnja 1562. pred ugarskim palatinom Tomom Nadasdyjem sklapa sporazum po kojem im priznaje da na Grobnik i druge ustupljene gradove nema nikakvih prava, dok ih za ostale svoje posjede imenuje jedinim nasljednicima. Po sporazumu tim dijelom nasljedstva upravljat će do svoje smrti zajednički s njihovim ocem Nikolom IV. Zrinskim75. Dakako, da niti kneginja Katarina, niti poslije njene smrti dječaci u dobi od 3 do 13 nisu upravljali Grobnikom, već je stvarni gospodar bio (tada već sigetski kapetan) knez Nikola IV. Zrinski. To potvrđuje i čuveno izvješće o čuvanju i opskrbi hrvatskih utvrda generala Ivana Lenkovića, sastavljeno samo godinu dana kasnije (1563.), u kojem preporučuje da se obranu Grobnika prepusti njegovu vlasniku grofu Zrinskom (tj. Nikoli IV.)76

Stalna turska opasnost donijela je promjene i u upravnom ustroju grobničke gospoštije. Umjesto potknežina (vicecomesa), kao prvenstveno visokog civilnog službenika knezova Frankopana, s ciljem organiziranja učinkovitije obrane, uvodi se služba kapetana, kao naglašeno vojnog oficijala, koji zapovijeda oružanom silom gospoštije. Prvi poznati grobnički kapetan, koji tu čast obnaša 1560., jest Mihalj Kobasić, čija je obitelj posjedovala grad Brekovicu nedaleko od Bihaća. Poslije njega, 1565. kapetanom postaje Petar Brajković, a potom mjesni plemići Mihalj (od 1570. do 1575.) i njegov sin Fran (od 1575. do 1599.) Dešić, čija je obitelj za nagradu za vjernu službu od slobodnjaka (‘libertina’) uzdignuta u plemički stalež77.

U međuvremenu, 23. travnja 1566., Nikola IV. Zrinski, sluteći skoru smrt, u Čakovcu sastavlja oporuku moleći Stjepana III. Ozaljskog da po njegovoj smrti ne mijenja dogovor, već Grobnik i ostale gradove ostavi njegovim sinovima. Nikola IV. gine u obrani Sigeta, 7. rujna 1566., a Stjepan III. vjeran zadanoj riječi upravlja Grobnikom zajedno s nećacima78. Da bi osnažio njihovo pravo nasljedstva, knez Stjepan u svojoj oporuci sastavljenoj na Veliki četvrtak 1572. ponavlja da Juraj IV., Krsto i Nikola V. Zrinski sve prije spomenute posjede v Prymoryw y owde na Harwathyh drže kako wlazthowythu zwoyu y prawu Dydynu y Bassthynu79. Stari je knez dobro slutio da će poslije njegove smrti biti osporavanja, jer samo što je umro, 1577., digli su se knezovi Frankopani od tržačke loze da zadrže frankopansko naslijeđe u svojim rukama. K tome je i car Rudolf II. Habsburški zatražio, pošto je loza Frankopana-Ozaljskih izumrla po muškoj liniji, da se njena dobra vrate kruni, priznavajući mladim knezovima Zrinskim samo majčin dio (tj. po ugarskom nasljednom zakoniku takozvanu ‘djevojačku četvrtinu’). Spor dviju najuglednijih hrvatskih velikaških obitelji, Frankopana i Zrinskih, konačno je riješen 1580. nagodbom, po kojoj knezovi Juraj IV. i Nikola V. Zrinski80 odstupaju knezu Gašparu I. Frankopanu ‘Tržačkom’ i njegovim sinovima Novi (Vinodolski), Lukovdol (Severin) i Novigrad na Dobri81, a Frankopani im priznaju vlasništvo Grobnika i ostalih spornih posjeda. Poslije ovog sporazuma, ni car više ne potražuje povrat posjeda kruni, priznajući Zrinskima nasljedstvo.

Grobnički kapetani Dešići nose naslov i vinodolskih kapetana sa sjedištem u Bakru, a bili su im podređeni prokulabi82 i kaštelani83 cijele knežije. Frana (Ferenca) Dešića u toj časti 1599. kao gubernator i kapitan primorskih gradov i svega Vinodola nasljeđuje Ludovik Čikulin, koji je prije stupanja u službu Zrinskih obavljao (1590-99.) dužnost potkancelara u Rijeci. Ludovik Čikulin (ili Chiculini) de Pesaro et Fiume potječe iz talijanske plemićke obitelji koja se početkom 16. stoljeća naselila u Rijeci. Ludovik nije dugo obnašao čast gubernatora i kapetana Zrinskih jer ga je još iste godine pokosila kuga pa na njegovo mjesto stupa mlađi brat Julije. Dobro obrazovan i vrlo sposoban pravnik i trgovac, umjesto da po običaju vinodolsku trgovinu daje u zakup Mlečanima, od 1600. sam vodi poslovne transakcije Zrinskih u tom kraju. Pritom nije zanemarivao ni svoje interese pa se trgujući za svoj račun za vrijeme gubernatorstva vrlo obogatio84. Već na početku njegova namjesništva 1600. Turci ponovno provaljuju pljačkajući sve do Grobnika. Otevši pod Grobnikom veliki broj stoke, Turci su se počeli vraćati prema Bosni, ali ih presreću Senjani i preotimaju im plijen. Da bi kako-tako zaštitio posjed od sličnih napada, knez Juraj IV. Zrinski je još 1599. naredio Ludoviku Čikulinu da pod Grobnikom sagradi utvrđeni podvorac (marof)85, no Julije Čikulin ga do vremena spomenutog pljačkaškog pohoda nije stigao dovršiti. Brinući se istovremeno za obranu i dobrobit povjerene mu knežije, Julije Čikulin je ubrzo stekao tako veliki ugled u Vinodolu, da ga 1604. u pismu papi Klementu VIII. vinodolski gradovi nazivaju dobrotvorom čitavoga kraja86. Kako bi njegov gospodar87 imao točan uvid u stanje grobničkog posjeda u kojem su Zrinski rijetko boravili, Čikulin 1605. daje sastaviti prvi (poznati) urbar gospoštije. Da bi došli do gotovine, Zrinski su određene službe davali u zakup, pa je tako i mladi knez Nikola VI. ubiranje trgovačkih pristojbi na Grobničkom polju 1608. dao u zakup Mlečanima Alessandru Giovanelliju i Gabrieleu Rotini. Godišnje poravnanje sa zakupcima je međutim, na kneževu štetu, iskazalo manjak od 2.769 forinti i 66 kruna, koji je knez trebao namiriti iz ozaljskih prihoda. Izbjegavajući to, Nikola VI. zalaže 1612. Grobnik svom gubernatoru Juliju Čikulinu koji na ime zaloga zakupcima podmiruje spomenuti dug. Čikulin, koji je još 1605. kao nagradu za vjernu službu Zrinskima dobio gospoštiju Lič, posjedovao je uz to kuće u Rijeci i Bakru, te niz kurija i drugih imanja po Vinodolu, pa je posjedom Grobnika postao po bogatstvu ravan mnogim hrvatskim velikašima. No, tada se pokazala mračna strana Nikole VI. Zrinskog. Poput mnogih magnata onoga vremena, Zrinski se nasiljem postavlja iznad zakona. Naime, Nikola VI. nakon boravka u Primorju 1612., vodi sa sobom Julija Čikulina i njegovu ženu barunicu Sofiju r. Rattkay (‘Velikotaborsku’) u Ozalj i Čakovec. Imajući tako Čikulina u svojim rukama, knez Nikola VI. optužuje ga, na temelju tobožnjih pritužbi ‘puka’ vinodolskih gradova, da se obogatio zlorabeći položaj gubernatora i kapetana. Čikulin je razriješen službe, a njegova imanja knez zapljenjuje i temeljito pljačka pokretna dobra88. Opljačkani i prevareni Julije Čikulin, preselio se na ženino imanje u Zagorje89, odakle pokreće i dobiva 1624. parnicu protiv Zrinskog, koji se obvezao da će u ime odštete isplatiti Čikulinu golemu svotu od 75.000 forinti ili mu dati neko od svojih imanja. No, sve je bilo uzalud - Nikola VI. umire 1625., a dug je tek Julijevu sinu Franji Čikulinu podmirila Ugarska komora dodijelivši mu 1679. zaplijenjeni medvedgradsko-šestinski posjed i palaču Zrinskih u Zagrebu90.

Poslije smrti Nikole VI., svim imanjima Zrinskih nakratko upravlja njegov brat hrvatski ban Juraj V. ‘Mlađi’ (+1626.), kojeg nasljeđuju maloljetni sinovi Nikola VII. i Petar IV. Zrinski. Preuzevši 1638. naslijeđe, mladi knezovi sljedeće tri godine njime zajednički upravljaju. Ipak 25. travnja 1641. dolazi do podjele posjeda i to tako da su Bakar, Grobnik i Gerovo pripali mlađem knezu Petru IV. Kao dobar gospodar, Petar IV. Zrinski već iduće godine, 18. srpnja 1642., daje sastaviti novi urbar za Grobnik, kojim uređuje odnose u gospoštiji. Sam knez, okupiran protuturskim ratovanjem, malo se bavi vođenjem primorskih posjeda, već to prepušta svojoj supruzi Ani Katarini Zrinskoj rođenoj Frankopan. Ova nadasve energična i inteligentna kneginja često putuje po brojnim imanjima svoga muža uređujući odnose i štiteći kako vlastite interese tako i interese podanika. Tako npr. 3. rujna 1647. kneginja Ana Katarina na Grobniku privremeno oslobađa tlake i podavanja neku ženu koja se, doselivši se iz tuđine, tamo udala91.

Još 1642. godine, oženivši se Grobničankom Jelenom Maršanić, na Grobniku se nastanjuje službenik kneza Petra IV. Franjo Frankulin92. Od mladosti u službi Zrinskih, Frankulin 1643. postaje grobničkim prokulabom, a za vjernu službu knez mu, uz neke ranije posjede, 1653. podjeljuje slobodnjački list93. Zrinski i dalje pomaže Frankulinu, pa na njegov zagovor car Leopold I. 1660. podjeljuje Frankulinu plemstvo i grb94. Sam knez Petar IV. ga 1665. unapređuje u grobničkog provizora (upravitelja gospoštije), a potom 17. ožujka 1670. u grobničkog kapetana i kapetana svih primorskih posjeda95.

U međuvremenu susjedna gospoštija Kastav dolazi u ruke Isusovačkog reda u čije ime njome upravljaju od Reda postavljeni kapetani. Oni često prekoračuju svoje ovlasti, pokušavajući proširiti jurisdikciju i na grobnički posjed. Franjo Frankulin, ma koliko savjestan i sposoban oficijal Zrinskih, ne može ih u tome spriječiti, pa se 1664. kneginja Ana Katarina Zrinska pismeno žali riječkom rektoru Isusovačkog reda, tražeći da obuzda kastavskog kapetana Francesca Morellija96, koji ‘i nasse podlosnike u Castau na praudu izoue’. Kneginja pri tome ističe da je ‘Grobnik Grad pod krunom Vugerskom’ (dok Kastav potpada izravno pod habsburšku krunu, op. p.), pa se zna ‘kadi je nassen podlosnikom prauize tribi izkati’97. Iste godine Grobnik je teško postradao od požara, od kojeg se dugo obnavljao, pri čemu je snižena i branič kula. Tri godine kasnije (1667.) dolazi do spora zbog međa između grobničke i bakarske gospoštije, pa kneginja Ana Katarina imenuje povjerenstvo, u kojem je i Franjo Frankulin, da ih po pravdi uredi. Neobično zvuči, ali kneginja se brinula i o izgledu samog grobničkog mjesta i ćudoređu mještana. Posebnom odredbom izdanom u Novom Zrinu 1668. ona, pod kaznom teške globe, naređuje da se putovi uz kuće imaju čistiti od smeća i blata, a nemoralne žene iz mjesta istjerati98.

No, vladavina Zrinskih bližila se kraju. U jeku priprema za oružani ustanak u proljeće 1670., urota Zrinskih i Frankopana otkrivena je, a Petar IV. Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan zatočeni. Kapetan Franjo Frankulin do zadnjega časa priprema otpor pozivajući puk da se pod oružjem skupi na ‘muštru’ na Grobniku, u Bakru i Driveniku. Na glas o dolasku carskih trupa pod generalom grofom J. J. Herbersteinom, Frankulin se povlači u Bakar pripremajući obranu, ali ga vlastita posada prisiljava na predaju bez borbe. Herbersteinovi pobočnici grof Ernesto Paradeiser i Heiperger sa svojim vojnicima, zaposjedaju Grobnik i temeljito ga pljačkaju, pa kad 21. lipnja 1670. dolaze kraljevi komesari Petar Prašinski i Franjo Špoljarić da provedu naređenu zapljenu zrinskih dobara, u kaštelu nalaze samo oružje i nešto vina. Zanimljivo je primijetiti da je pored ‘običnih’ topova i drugog posadnog oružja pronađeno i 38 dugih brodskih topova što pokazuje opseg oružanih priprema urotnika, koje je provodio kapetan Frankulin. Sav ostali inventar u vrijednosti od 4.862 forinte, kako su u istrazi pod prisegom potvrdili Franjo Frankulin i njegov sin Jurica, raznijeli su pljačkaši99. Kako je brat kneza Petra IV. Zrinskog Nikola VII. nesretno poginuo još 1664., a njegov sin i nasljednik Adam Zrinski nije sudjelovao u uroti, po nasljednom pravu pripala mu je polovica grobničke gospoštije, dok je druga polovica pripala Ugarskoj komori. Posljednji knez Zrinski, Adam, poginuo je pod sumnjivim okolnostima (ustrijeljen s leđa) u bitci kod Slankamena 19. kolovoza 1691., a njegova udovica Marija Katarina von Lamberg odrekla se 1692. svojih prava u korist Austrijske komore. Komorskom polovicom Grobnika od 1676. kao provizor upravlja Franjo Frankulin koji je nakon dugotrajnog zatvora 1674. uspio ishoditi pomilovanje (pravdajući se da nije ništa znao o uroti!). Premda je sljedećih godina često optuživan za krivotvorenje, izjave protiv cara, pa čak i za ubojstvo, Frankulin ostaje grobničkim provizorom i nakon što 1685. komorsku polovicu zakupljuje barun Franjo Rigoni. Franjo Frankulin međutim 1689. odbija položiti račune i bježi prvo u Rijeku, a potom na mletački Krk, na što mu je zaplijenjena imovina. Kako bilo da bilo, Franjo Frankulin se nakon nekoliko godina ponovno vraća u Rigonijevu službu, a posljednji se put spominje početkom 1695. kad je protiv njega podignuta tužba zbog ubojstva nekog bakarskog kmeta100. Pretpostavlja se da je umro oko 1707. u dubokoj starosti od 80 godina101.

Kada se udovica Adama Zrinskog 1692. odrekla prava nasljedstva po mužu, Austrijska komora za 500.000 forinti od Ugarske komore otkupljuje sva prava na zaplijenjena primorska imanja Zrinskih, te Ozalj i Ribnik. U upravi Grobnikom tada se izmjenjuju kapetani, koje imenuje Komora102. Čast grobničkog kapetana najduže (od 1709. do 1729.) obnaša furlanski plemić Gian-Battista Lumaga de Millecron. Istovremeno kao prokulab kaštela, 1694., a potom kao potkapetan, 1696., služi Jurica, sin Franje Frankulina103.

Premda je Zrinsko-frankopanska urota definitivno slomljena pogubljenjem Petra IV. Zrinskog i Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671., habsburškoj osveti izbjegla je najstarija kći Petra Zrinskog, Jelena, udana najprije za transilvanskog kraljevića Ferenza I. Rákóczyja, a po njegovoj smrti za grofa Emerika (Imru) Tökölya. Hrabra kneginja uz oba muža, ona nastavlja borbu protiv Habsburgovaca sve do 1688., kada je nakon trogodišnje opsade Munkácsa prisiljena predati se na milost i nemilost carskoj vojsci. Njen najstariji sin iz prvog braka Ferenz II. Rákóczy nastavit će uzaludnu borbu u Transilvaniji sve do 1711., kada potpuno poražen bježi u inozemstvo104. U rukama Habsburgovaca ostaju pak druga Rákóczyjeva djeca, koja dok su živa predstavljaju opasnost za Krunu, ali ih car zbog političkih razloga ne može ukloniti poput Zrinskih. Stoga car Karlo III. (VI.) počinje pregovore sa svojim tajnikom, španjolskim grofom Raimundom (Ramonom) de Villana Perlas, markizom od Rialpa, oko zamjene Perlasovih imanja u južnoj Italiji (gdje car namjerava naseliti Rákóczyjeve potomke) za zaplijenjene posjede Zrinskih - Grobnik, Brod na Kupi i Ozalj. Kako su spomenuta dobra bila pod upravom Austrijske komore, prvo je 1720. utanačen ugovor s Komorom, a potom 8. studenog 1724. s carem Karlom III. (VI.), koji ga konačno potpisuje 1725. Time je grof Perlas postao punopravnim vlasnikom Grobnika o čemu mu car, poštujući stare feudalne forme, 10. siječnja 1727. izdaje svečanu darovnicu. Kako je Čabar izuzet iz zamijenjenih posjeda, došlo je 1726. do spora oko grobničko-čabarskih međa na Snježniku105. Stoga Perlas 1727. povjerava vojnom inženjeru i arhitektu Španjolcu Antoniju de Verendi točnu izmjeru međa, pa Verenda izrađuje precizni zemljovid grobničke gospoštije. Verenda nasljeđuje 1729/30. Gian-Batistu Lumaga kao grobnički kapetan u službi grofa Perlasa, no kako je on najčešće boravio u Beču, u njegovo ime do 1738. Grobnikom stvarno upravlja njegov rođak Giovanni Stefano de Benzoni iz Cremone106. Poslije smrti Raimonda Perlasa, grobnik nasljeđuje njegov sin Franjo, predsjednik zemaljske vlade u Temišvaru. Naslijeđeni hrvatski posjedi u međuvremenu su teško zaduženi na čak 75.000 forinti, a kako Franjo Perlas k tome 1764. mora platiti veliku svotu za prijem u mađarsko plemstvo (indigenat), odlučuje 1766. prodati Grobnik, Brod i Ozalj grofu Theodoru Bathyanyju za 188.000 ft (u što je uključena i spomenuta hipoteka). Grobnik ostaje u posjedu grofova Bathyany do 1872., kada ga grof Gustav Bathyany, nasljednik Theodorova sina Antuna (+1828.) prodaje princezi Viktoriji von Thurn und Taxis. Grobnički posjed po njenoj smrti nasljeđuje sin Albert, ostavši vlasnikom i poslije I. svjetskog rata, dok je kaštel prešao u vlasništvo općine107.

Premda se grobnički kaštelan spominje sve do 1842., stari kaštel je od druge polovice 18. stoljeća izgubio svaku vojnu vrijednost, pa je poput mnogih drugih prepušten propadanju. Stanje se nije promijenilo ni kad kaštel dolazi u posjed općine. No, za divno čudo, sedamdesetih godina 20. stoljeća mjesno stanovništvo samo shvaća njegovu kulturno-povijesnu vrijednost i započinje na svoju ruku obnovu ruševina, ne slijedeći baš uvijek konzervatorske uzuse, ali sigurno ga spašavajući od nestajanja108. Zadnjih godina stoljeća obnova kaštela dovršena je, pa je u jedan njegov dio 1992. smještena etnološka zbirka Grobinštine. Da bi se kaštel ‘održalo u životu’, jedan dio prostora iznajmljen je za ugostiteljski objekt. Nakon nekoliko godina pokazalo se da poslovanje restauracije nije rentabilno, pa je on zatvoren. Nažalost, time je stavljen ‘lokot’ i na vrata kaštela, pa on danas, uglavnom zatvoren, čeka neku novu namjenu.

Nastavak

54 Na primjer: Hrvatska - Turistički vodič (LZ “Miroslav Krleža”, 1998.), Atlas
Istre i dr.

55 Ta obitelj akvilejskih vazala njemačkoga podrijetla uzdiže se zapravo zahvaljujući spomenutom osvajanju. Naime, od osvojenog teritorija sjeverno od Plominskog zaljeva - Meranije, formiraju se gospoštije-komune Brseča, Mošćenica, Lovrana Veprinca i Kastva, te grad Sv. Vida na Rijeci (Flumen Sancti Viti), koje u feud primaju upravo gospoda Devinski. (vidi: D. Munić: Skica za portret istočnoistarskih srednjovjekovnih komuna od XV. do XVII. stoljeća)

56 L. Margetić: Iz starije grobničke povijesti, str. 14.

57 Tobožnja darovnica kojom Bela III. 1193. daje Vinodol knezovima Krčkim, kao i potvrdnice iz 1209., 1223., 1241. i 1251. pokazale su se krivotvorinama, ali neke druge povelje, kao i povijesni događaji, pokazuju približno vrijeme kada se to dogodilo. (vidi N. Klaić: Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona)

58 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 53.

59 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 114.

60 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 76.

61 –. Šurmin (ured.): Hrvatski spomenici I, str. 147.

62 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 219-235.

63 I. Kukuljević Sakcinski (ured.): Acta croatica, str. 81.

64 –. Šurmin (ured.): Hrvatski spomenici I, str. 211-212.

65 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 248, 295.

66 D. Gruber: Povijest Istre, str. 215-216.

67 I. Žic: U potrazi za frankopanskim kaštelima, str. 56.

68 Grobnički kaptol ukinut je odlukom cara Josipa II. 1781. ili 1787. (vidi: I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 85)

69 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 78.

70 M. Cihlar-Nehajev: Vuci, str. 343-349.

71 V. Klaić i P. Strčić (Hrvatski biografski leksikon - sv. IV, str. 399) kao godinu Bernardinove smrti navode 1530. Kako kralj Ferdinand I. već 1529. imenuje upravitelja Grobnika, to bi značilo da je preuzeo tutorstvo godinu dana ranije. Ovo je pak bilo moguće jedino ako je stari knez pred smrt bio mentalno nesposoban (vidi: M. Cihlar-Nehajev, o.c.).

72 E. Laszowski (ured.): Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije I, str. 201-202.

73 I. Žic: U potrazi za frankopanskim kaštelima, str. 57.

74 E. Laszowski (ured.): Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije II, str. 106-107.

75 L. Margetić: Iz starije grobničke povijesti, str. 17.

76 R. Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine III, str. 432.

77 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 64.

78 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 81.

79 I. Kukuljević Sakcinski (ured.): Acta croatica, str. 266-268.

80 Srednji brat Krsto Zrinski umro je 1573., četiri godine prije ujaka Stjepana III. Frankopana ‘Ozaljskog’.

81 L. Margetić: Iz starije grobničke povijesti, str. 19.

82 Prokulab (njem. Burggraf), najčešće naziv za zapovjednika gradske straže, koji je bio zadužen i za utjerivanje daća, ali se često koristi i u značenju ‘kaštelana’.

83 Kaštelan (lat. castellanus, fran. châtelain, eng. bailiff) - graščik, ’čuvar’ zamka, namjesnik gospodara zamka.

84 Hrvatski biografski leksikon - III, str. 70.

85 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 82.

86 Hrvatski biografski leksikon - III, str. 70.

87 Knez Juraj IV. umro je 1603. godine, a knez Nikola V. 1605. pa je Grobnik naslijedio najstariji Jurjev sin Nikola VI. Zrinski.

88 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 82-83.

89 Osiromašeni Julije Čikulin se, zahvaljujući vlastitoj sposobnosti, trgovinom i novčarstvom ponovno silno obogatio. Pred kraj života (+1641.) bio je gospodar Susedgrada, Oroslavlja, Konjščine, Donje Stubice, Kalinovice, Novih Dvora Zaprešićkih, Lužnice i Bolondosa u današnjoj Slovačkoj. Uz to ga je kralj i car Ferdinand II. 1628. uzdigao u rang baruna Kraljevstva.

90 Hrvatski biografski leksikon - III, str. 70-71.

91 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 84.

92 Po E. Laszowskom Franjo Frankulin potjecao je iz mletačke obitelji, a u doticaj s Petrom Zrinskim došao je vrlo rano prateći oca Petra na trgovačkim putovanjima u Bakar.

93 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 62.

94 Hrvatski biografski leksikon - IV, str. 434.

95 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 64, 66.

96 Kapetan Francesco Morelli konačno je svojim samovoljnim i nasilničkim ponašanjem izazvao u Kastvu 1666. gradsku bunu u kojoj je i sam zaglavio, kada su ga razjareni mještani uhvatili i bacili u gradsku cisternu pred kapetanskim ‘Kaštelom’.

97 D. Munić: Skica za portret istočnoistarskih kvarnerskih srednjovjekovnih komuna od XV. do XVII. stoljeća, str. 92-93.

98 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 85.

99 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 86.

100 Hrvatski biografski leksikon - IV, str. 434-435.

101 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 113.

102 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 88.

103 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 66-67.

104 The Encyclopaedia Britannica - sv. 21-22, str. 868.

105 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 88-89.

106 I. Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, str. 69.

107 E. Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, str. 89-90.

108 I. Žic: U potrazi za frankopanskim kaštelima, str. 5.